Tekstovi na ovom blogu zaštićeni su autorskim pravom (oznake su na dnu stranice). Bilo kakvo njihovo korištenje bez izričitog dopuštenja autorice je zabranjeno.
Texts on this blog are copyrighted (notice at the bottom of the page). Any use without the explicit permission by the author is forbidden.
- opisani događaji, makar i napisani u prvom licu uglavnom nisu ni isiniti ni autobiografski
- ponekad jesu
- ponekad djelomično jesu, a djelomično nisu :-)
- ne, nećete saznati kada su kakvi - poanta je u tekstu, a ne u događaju
- brišem glupe, bezobrazne i uvredljive komentare i nije me briga što mislite o tome (ovaj blog je moja prćija, a ne liberalna demokracija s jamstvom slobode govora)
- uglavnom ne odgovaram na komentare i ne raspravljam s komentatorima
- zašto? zato što mi se ne da
- tekstovi su zaštićeni autorskim pravom, što znači da ih bez mog izričitog dopuštenja nigdje ne smijete kopirati niti objavljivati (a pod nigdje se podrazumijevaju i drugi blogovi, forumi, web-stranice, portali, ali i ostali, "klasični" pisani mediji)
- lance sreće, super-blog-posjeti-moj-pozz-kiss i slične debilane ODMAH prijavljujem kao spam
Hvala na pažnji!
11.09.2011., nedjelja
Dogodilo se na današnji dan
Danas je, kao što vidite po gornjem datumu i vjerojatno prepoznajete po slici nalijevo - 11. rujna. Svi znamo što se dogodilo toga dana prije deset godina, većina nas se sjeća što je tada radila i kako je za cijelu priču saznala, a dobar nas dio ima teorije o onome što se nakon tih događaja zbilo kao izravna i neizravna posljedica. Neću pisati ništa novo o jedanaestom rujnu, ni sadržajno ni formalno, nego repriziram tekst koji sam napisala 2003., uvjerena da je još uvijek itekako prikladan.
BOLI LI NAS...DŽON?, 11. rujna 2003.
Jučer sam, neoprezno lupetajući na manjkavom engleskom koji se samo onima što ga znaju još slabije čini dobrim, jednom studentu, rođenom Njujorčaninu kojega pokušavam naučiti hrvatski, rekla da je ono što je na Manhattanu ostalo nakon rušenja Blizanaca - point blank. Htjela sam, naravno, reći ground zero i nisam pokušavala biti duhovita, no nematerinji mi se jezik oteo kontroli. Nije mu bilo smiješno. Ni najmanje.
Kasnije sam taj lapsus i reakciju prepričala frendici i njezin je dečko skočio kao oparen, vičući standardne rečenice kakve sam u sličnim situacijama čula iz usta mnogih drugih građana Republike Hrvatske. Neću vam ih prepričavati u pojedinosti, sigurno ih znate. Glavna se tema svodi na: "A njih je bolio kurac dok su bombe padale po Vukovaru!"
Standardna ili nestandardna rečenica, dobar ili loš argument, emotivni ispad ili ne - čovjek je govorio istinu. Zbilja jest. Amerikance je doista boljela ona stvar i za bombe i za Vukovar. Isto kao i nas za WTC.
Razlika u njihovu boljenju kurca za Vukovar i našoj kurcobolji za WTC sastoji se jedino u tome što oni za Vukovar prije rata u HR nisu niti čuli pa zbog toga nisu marili, a što se nas tiče... 11. rujna 2001.ruknula su dva glavna lika s razglednica boljeg svijeta koje smo dobivali u pošti i za koje nam, baš kao ni njihovim stanovnicima, nije bilo ni u peti da će pasti tako lako, pred očima cijelog svijeta i u oblaku prašine. Nismo mislili da je takvo što moguće. Pritom valjda dodati da nismo mislili ni da je nemoguće. Bilo kakav sličan događaj bio je izvan svih granica bilo čijeg mišljenja i zamišljanja.
Pokazalo se, međutim - kao što to nerijetko biva u svijetu & životu - da je svašta moguće. Nevjerica, uzrokovana jednom od najjačih i najglupljih ljudskih iluzija - onoj o sigurnosti, bila je univerzalna reakcija na ono što se zbilo. Sigurna sam da su i oni nesretnici koji su se u tom trenutku našli na pogrešnom katu WTC-a, uz strah i užas, zacijelo negdje u primozgu imali jedan kratak (ili dulji): This is impossible / This is not real.
Nitko ne očekuje da će mu se dogoditi takvo što. Dobro, većinu ljudi u životu iznenadi ama baš svaka neugodna sitnica, ali ovo ne nadmašuje samo granice zamišljanja mogućih užasa u budućnosti, nego i svaki osjećaj vlastite važnosti i veličine.
Znam da je perverzno i neka me tanatofobičari slobodno ubiju što im predlažem takvu maštariju, ali mislite li da ikome ikada pada na pamet da će umrijeti pod ruševinama najviše zgrade na svijetu?
Ne moramo tu misao čak niti ograničiti nekom konkretnom građevinom. Pada li ikome na pamet da će njegova smrt biti vezana uz neki povijesni događaj? Izuzet ćemo iz toga one koji su 11. rujna 2001. upravljali avionima. Nevjerica je u svakom drugom slučaju zajamčena.
11. rujna 2001. godine, otprilike u vrijeme dok su u New Yorku padali Blizanci, mene je - jednako neočekivano, premda manje tragično - bila uhvatila neka gripa, viroza ili sinusitis, ne sjećam se točno. Došla sam kući iz grada u veoma lošem stanju, legla u krevet, izmjerila zapanjujuće visoku temperaturu i nekoliko minuta pokušala gledati televiziju. Zbog onoga što mi se prikazalo na ekranu pomislila sam da haluciniram. U stvari, ne. Prvo sam se bila prikopčala na jednu internetsku diskusijsku grupu, te ondje spazila post: Evo, opizdio i drugi! Budući da sam zbog nekih poslova u gradu i bolesti koja mi nije dopuštala da obratim pažnju na bilo što drugo osim sebe - propustila opižđivanje prvoga, ništa mi nije bilo jasno, ali nisam niti marila.
Ugasila sam kompjuter, legla u krevet, progutala Coldrex i nastojala izliječiti boleštinu. Kada sam na TV-u ugledala sliku nebodera u plamenu, na trenutak sam, rekoh već, pomislila da haluciniram, a zatim zaključila da s megatonskom glavoboljom zbilja ne mogu gledati bučne akcijske spektakle. Pritisnula sam off na daljinskom i zaspala.
Znam da nisam bila jedina. Izuzev temperature i sinusa nakrcanih mukom, milijuni ljudi diljem svijeta ispričat će vam istu priču kao i ja. Mislili su da im se na lokalnom televizijskom programu prikazuje neka ekranizacija romana Toma Clancyja. Neki spektakl u kojem Harrison Ford ganja teroriste po nebu nad Amerikom ili nešto još jeftinije. Glupo. Besmisleno. Nemoguće. Jebeni Hollywood sa svojim neuvjerljivim pričama.
Sve ostalo došlo je poslije. I prijateljičin telefonski poziv koji me na posljetku ipak sparkirao pred CNN, fascinirani užas nevjerojatnim prizorima i meni vrlo dojmljiva snimka novinara koji je, sklanjajući se pred oblakom prašine koji je jurnuo prema njemu prilikom rušenja drugoga tornja, postavio kameru na jedan automobilu, sakrio se pod karoseriju i stao panično ponavljati: I hope I live, I hope I live...
Nisam mogla zamisliti (i još uvijek ne mogu zamisliti) kako bih se osjećala na njegovu mjestu, a kamoli na mjestu onih u rušećem betonsko-čeličnom tornju, pa ne mogu govoriti o suosjećanju. Samo sam zapanjeno zurila u ekran. Prva naznaka stvarnoga osjećaja pogodila me tek nekoliko dana nakon toga, u trenutku kada sam na televiziji, na istom onom mjestu koje sam neki dan nevješto nazvala point blankom, ugledala cipele.
Stajale su razasute na tlu i mene je, iako više nisam imala povišenu temperaturu, stala tresti groznica. Empatija je nemoguća bez egoizma, pa sam uz snimku cipela na ekranu istoga trenutka i gotovo nagonski odmjerila svoje. Bile su kožne, udobne, pomalo razgažene i podsjetile su me da je sve moguće. A o tome nitko ne voli razmišljati, zar ne?
Meni cipele, nekome drugom nešto drugo, ali svi smo se tih dana nagledali gomile pojedinosti koje su nam se činile daleko stvarnijima od rušenja spomenika Novome Svijetu. Neću uopće spominjati politiku, terorizam, teorije zavjere, zakulisne igre i međunarodne gadarije koje možda stoje, a možda ne stoje u pozadini toga događaja. To nikome nije stvarno. Stvarne su samo te sitnice. Cipele, čovjek koji se sklanja pod automobil i nada se da će preživjeti, australski plivač koji je nekoliko minuta prije napada sišao s terase jednog od tornjeva jer je u automobilu zaboravio fotoaparat i tako redom. No u mojem su slučaju upravo cipele kresnule šibicu nad onom glupom, doista glupom, ali tako ljudskom pomisli: Vidi, i ja ih imam. I moje su mogle ostati na point blanku.
Ipak, osim te kratke (i sramotno banalne) epizode egzistencijalnog užasa, koju je, ovisno o tome pitate li humaniste ili cinike, uzrokovalo suosjećanje ili medijska manipulacija, emotivni su naboj, obična ljudska identifikacija i podsjećanje na činjenicu da se ne u svijetu, nego svakom čovjeku baš svašta može dogoditi - izvan američki granica brzo jenjali. Možda tjedan, možda mjesec, možda dva bilo je još ljudi izvan granica Sjedinjenih Država kojima bi pri podsjećanju na WTC kanula koja svježa i još više poslovična suza, ali to je brzo prestalo. Jer nitko ne voli baš predugo razmišljati o takvim stvarima, zar ne?
11. rujna postao je nešto poput pada Bizanta, bombardiranja Coventrya, Bartolomejske noći i erupcije Vezuva. Postao je datum, slika, simbol burnog događaja iz povijesti o kojemu se još dugo priča i koji još dugo ima utjecaja na svijet, ali su ga ljudi u tom istom svijetu vrlo brzo prestali osobno doživljavati.
Iznimka su, naravno, oni koji su tim događajima bili preblizu. Kao moj student point blanku i kao dečko moje prijateljice Vukovaru. Ili kao anketirani prolaznici u jučerašnjem Dnevniku, po čijim se odgovorima isto moglo zaključiti koliko su bili blizu nekim drugim povijesnim događajima.
Naime, hrvatski i jugoslavenski predsjednik jučer su se jedan drugome ispričali za sve što su njihovi narodi učinili jedni drugima u povijesnim događajima nalik onome kod WTC-a. Novinari su u uličnoj anketi prolaznicima postavili pitanje što misle o toj isprici. Gotovo svi anketirani iz Zagreba na pitanje su odgovorili s: Ne znam, baš me briga ili A neka, treba oprostiti i dalje živjeti ili nešto slično, dok su, recimo, anketirani iz Zadra odgovarali: Mogu se oni ispričavati do besvijesti, ali ništa to ne pomaže ili su zaprepašteo graktali: ŠTA??? Mesić se ispričao NJIMA????
Boravak u blizini mjesta na kojemu se odvija neki tragičan povijesni događaj, dakle, sto posto utječe na to hoće li te za nj, kako se to slikovito izrazio moj znanac, boljeti kurac ili neće, hoćeš li zaključiti da se takve stvari jednostavno događaju (privatno ih zanemarujući i vjerujući da se nikada neće dogoditi tebi) ili ćeš gorko zamjerati onome tko je taj događaj emotivno zanemario onoga trenutka kada se skinuo sa CNN-a.
I nije samo u tome stvar. Ljudi koji su osobno proživjeli neki užas ili mu bili blizu teško prihvaćaju da empatija u udaljenijih promatrača splašnjava brže i lakše nego kod neposrednih svjedoka, ali i, čini se, vrlo lako počinju zamjerati svakoj drugoj žrtvi na izražavanju vlastite patnje. Iz čega se onda rađa sentiment zbog kojeg nastaju rečenice: Ma, nemoj. A NJIH JE BOLIO KURAC KAD SMO MI....
Nema u tome ničeg nova. Psiholozi, psihijatri i psihoterapeuti vjerojatno o tome uče na prvome satu tečaja za početnike. Kada ti se dogodi nešto strašno, čini ti se potpuno nepravednim da se život nastavlja po starom, da se svijet oko tebe i dalje okreće te da se u tom svijetu događaju i druge stvari osim tvoje vlastite tragedije, pa makar bile jednako tragične.
Mogu to shvatiti. Svakome tko se tako osjeća preporučila bih, doduše, jednog od onih stručnjaka koji su na prvome satu početničkog tečaja učili o takvim duševnim stanjima, ali ipak, mogu shvatiti. Ono što ne uspijevam proniknuti, svim gore pobrojanim zapažanjima usprkos, jest sljedeće - nastavlja li se život doista po starom?
Iz glave mi nikako ne izlazi ona poznata rečenica koju je od napada na WTC naovamo izgovorio ama baš svaki nenadahnuti kroničar odavde do Australije: The world will never be the same. Svijet više nikada neće biti kakav je bio. Rečenica je, naravno, priglupa. The world is never same after ANYTHING, a opet, iz nekog drugog ugla, uvijek je isti, no pustimo sada taj neki drugi ugao. Iz onog prvog, koji neumorno svake godine izbacuje frazetinu o svijetu koji nikada više neće biti ono što je bio - je li to doista tako? Mislim, world i not the same. I po čemu?
Nije da se ne bi moglo nabrojati podosta događaja zbog kojih se svijet od 11. rujna 2001. naovamo razlikuje od onoga kakav je bio prije toga datuma. Rat u Afganistanu, rat u Iraku, Busheve pizdarije, Bliski istok, američko-europski politički sukobi, pa na posljetku i banalnosti poput pojačane aerodromske sigurnosti, zbog koje danas u avion ni u ludilu ne smiješ unijeti manikircajg ili upaljač. Nećemo zanemariti ni mrzovoljnog studenta koji nema razumijevanja za lapsus linguae s point blankom. Ni ljutitog momka moje prijateljice.
U godinama koje su prošle nakon udara na WTC neke su od tih stvari postale još veće, jače, gore, sveprisutnije pa dokazuju jednadžbu o svijetu koji se iz temelja promijenio, a neke su ipak olabavile, pa dokazuju suprotno - tisućljećima staru priču o ničem novom pod kapom nebeskom. Bez imalo problema našli biste zagovornike obje teorije.
Nekima svijet ide dalje, neki se još politički bave posljedicama tih udara, neki gorko pate pod osvetničkim udarima zbog tih udara, neki još uvijek prebolijevaju ono što su u tim udarima izgubili i, kao što bi rekao Kurt Vonnegut, so it goes.
Jedan drugi veliki književnik, Salman Rushdie, svojom je kolumnom u Washington Postu par tjedana nakon udara na WTC poručio sljedeće:
Glavni tajnik Ujedinjenih naroda, Kofi Anan, rekao je da bismo se u ovom trenutku trebali odrediti ne samo prema onome što zagovaramo, već i prema onome čemu se protivimo.
Ne slažem se i tvrdim upravo suprotno jer u postojećim okolnostima jedino bezumnik ne zna čemu se protivi. Okolnosti se, naime, sastoje od samoubilačkih atentatora koji se zrakoplovima zabijaju u nebodere Svjetskog trgovačkog centra i Pentagon, pritom ubijajući tisuće ljudi…
Ovaj…hm, ja sam PROTIV toga. Ne moram uopće uključiti mozak da bih se tako nečemu protivio.
No, ZA što se zalažemo? Za što smo spremni riskirati živote?
Smatramo li svoj način života, pri čemu mislim čak i na stvari koje nam se čine banalnima, poput minica u javnosti i društvenih plesova kao prihvatljive zabave – vrijednim borbe do smrti?
Fundamentalisti su uvjereni da svi mi, ostali - ne vjerujemo ni u što. Nasuprot apsolutnim istinama za koje oni umiru i ubijaju, djelujemo im poput amoralnih griješnika koji se utapaju u besciljnom hedonizmu. Želimo li im dokazati da su u krivu, najprije i sâmi moramo znati da su u krivu. Stvari koje su nam važne pritom nikako ne smijemo nazivati banalnima.
A što nam je važno? Ljubljenje na javnim mjestima, sendviči sa slaninom, neslaganje, visoka moda, književnost, velikodušnost, čista i pitka voda, pravednija raspodjela svjetskih bogatstava, filmovi, glazba, sloboda mišljenja, ljepota, ljubav...
Kad odlučimo da su nam doista važne i kad ih prestanemo smatrati banalnima, sve nam te stvari trebaju postati oružje.
Teroriste ne možemo pobijediti ratom, nego neustrašivim odabirom života kakav želimo živjeti.
Kako pobijediti terorizam? Ne dajte se terorizirati. Ne dajte da vam strah upravlja životom. Čak ni onda kada umirete od straha.
(Salman Rushdie, Fighting the Forces of Invisibility, "The Washington Post", 2. listopada 2001.)
Lijepo rečeno, ali uzmemo li u obzir sve godine koje su prošle nakon WTC-a, nakon Vukovara, sve vrijeme proteklo od Aushwitza, Gulaga, izraelsko-palestinskih sukoba, Škabrnje, Coventryja, pa ako baš hoćete, i Afganistana i Iraka - vrijedi li to doista? Živi li svijet, živimo li mi doista tako? Ili nas, da se podsjetimo vulgarnog stava s početka teksta, jednostavno boli kurac jer se takve stvari događaju u drugim vremenskim zonama i razdobljima, pa uz takav sentiment odabir života kakvim želimo živjeti više nije toliko neustrašiv koliko običan, gotovo evolucijski.
Jesmo li doista, usprkos svim nevoljama i usprkos svim prijetnjama, hrabro odlučili živjeti onako kako želimo ili se samo skrivamo pod karoserijom obližnjeg automobila i ponavljamo: I hope I live, I hope I live. Je li se svijet doista promijenio zato što je iz napada na WTC nešto naučio ili sada samo svoju glupu iluziju o sigurnosti ostvaruje tako što sve ono što bi je moglo ugroziti izolira na brdska područja daleko od bilo čijih očiju? I je li ikoga uopće briga? Ne samo za to, nego i za sve te naširoko proklamirane never-the-same lekcije?
Ne znam, ali bojim se da je ono zadnje istina. Hrabro smo odlučili da nas boli kurac. Jer nitko ne voli razmišljati o svim onim stvarima koje su, povijest je pokazala, itekako moguće. Kakve god cipele nosili.
I meni je već pun nos praporaca i otfrljenih vokala Mariah Carey u onom zločinu protiv čovječnosti koji nosi naslov All I Want For Christmas is You, Boba Geldofa poštujem zbog Live Aida i spašavanja gladnih u Africi, ali gotovo je jednako toliko mog iskrenog udivljenja zaradio kada se nedavno ispričao zbog toga što je svijet izložio pošasti zvanoj Do They Know It's Christmas, a čujem li još jednom Last Christmas, nesumnjivo najgoru ljigu u povijesti glazbenog stvaralaštva čak i kada se uzme u obzir Dražen Žanko - probit ću si noktom bubnjić na tašte. Nisam baš oduševljenja ni božićnim pokušajima domaćih estradnjaka da se za sljedećih xy sezona upišu u radijsko zamp-ovsku povijest, jer se njihove božićne pjesmice uglavnom sastoje od toga da se međusobno natječu koji će se što čobanskije razderat visoke note u Svim na zemlji mir veselje (Vanna je nositeljica nesumnjive dark victory u toj disciplini) ili od onog užasa iz rubrike Božić dolazi, u kojem se dirljiva rima postiže slaganjem stiha skupimo se svi i (pajsadovo) - KOMPLETNA FEMILI. Zbog tog potonjeg još od polovice studenog barem jednom dnevno imam potrebu u gubicu utrpati overdose Gastala.
Drugim riječima, nisam baš fan božićne pop glazbe i ubrajam se u onu skupinu konzumenata audiosadržaja koja se teško miri s navadom radiourednika diljem svemira da negdje oko 15. 11. ubace jednu playlistu u eter i ne vade je do Sveta Tri Kralja. No to ipak ne znači da mi se Božić općenito gadi i da mrzim ama baš svaku pjesmu božićne tematike, nagnuća i orijentacije. Dapače, uspiju me razgaliti čak i neki od najzlatnijih i najprezrenijih standarda, ali to ovdje neću priznati. Radije idem na top 10 najboljih mi audiobožićarija, ne nužno onih koje ste ovih dana s radija slušali češće nego reklame za usluge mobilnih operatera.
Odozdo prema golje, lec gou...
10. Sufjan Stevens: Put the Lights on the Tree
Gorkoslatka indie pjesmica s još gorkoslađom animacijom u spotu malo me ubija u pojam svom tom paprenjačkom gorkoslatkoćom, ali je slušam čak i u autu dok se vozim na more, pa mora da je ipak dobra.
9. Elvis Presley: Blue Christmas
Ah, blues, ah, Elvis... mislim, nije da mu se ne može predbaciti da je tijekom karijere više nego jednom zakoračio preko granice kiča, ali ovdje je baš fino na rubu, samo izdaleka baca na Hanku Paldum i nemreš ga ne voljet. Osim toga, moram priznati da gajim instant-simpatije prema svakoj božićnoj pjesmici u kojoj nije sve napirlitano divotom ko licitarsko srce i štand u Bogovićevoj.
8. KT Tunstall: Mele Kalikimaka
A kad smo već kod koketiranja s kičem... :-)))). Volem ovu popevku, volem Havaje, volem i Binga Crosbyja koji ovo pjeva u oriđaneltu i Jimmyja Buffeta koji to pjeva u turbofolk verziji, ali KT volem ko da mi je rođena baš zbog ovakvih obrada. Vorning, vorning - videozapis s jubitoja koji slijedi uopće nije video nego mrak do daske samo s audiJom, ali koga briga, o pjesmama pričamo.
7. Darlene Love: Winter Wonderland
Ovime su vam vjerojatno izbušili uši ako ste se u predbožićno vrijeme našli negdje u, da prostite, Americi, ali odže u Rvackoj mislim da ipak nisu. A ne može božićnoglazbena lista proć bez Phila Spectora i njegova ikonskog albuma s takozvanom wall of sound produkcijom, koji je kasnije primjenjivao na mnogima, uključujući Ramonese. Ovo, doduše, nema nikakve veze sa senzibilitetom legendarnih pankerčića, ali je nezaboravno enivejz i nemojte me sad povlačit za riječ iz prethodnih odlomaka, u kojima tvrdim da ne volim saharinske božićne pjesmuljke. Ovaj volim i basta!
6. Louis Armstrong: 'Zat you Santa Clause?
Sačmo i njegova duhovita božidarska poskočica u laganini remiksu i sa zabavnom animacijom pride. Pustiš si je i odmah si manje nadrkaT kad ti se krema za išlere neće stisnut ni nakon entog remiksa powered by Gorenje.
5. Chuck Berry: Run Rudolph Run
Neki kažu da je trenutak u kojem je rokenrol počeo pjevati o komercijalnim ikonama Krismesa ujedno i trenutak kada se rokenrol razvodnio u malograđansko srednjestrujaštvo i ti su neki sasvim moguće u pravu, ali tko ih jebe. Uz ovo si uvijek sviram air guitar nad bakalarom.
4. Stevie Wonder: Someday at Christmas
Motown klasika koja se brojnim posjetiteljima servisa Youtube zgadila zbog toga što je lansirala karijeru Justina Biebera. Meni nije jer odbijam narečenu skladbu vezati uz bilo koga osim uz Stivija, a i ruku na srce, ak već tog klinca Biebera treba doživjeti kroz ikakvu izvedbu, ova nije najgora koja vam može pasti pod klik mišem.
3. Brian Setzer: Nutcracker Suite
Cijeli DVD/album Christmas Extravaganza 2005 ovog rockabilly/swing gitarističkog genija apsolutno je ludilo od zabave i rokenrol uživancije, a ovo je vrh. Nikad sigurno niste čuli ništa poput ove obrade Orašara, a ja zapravo nemrem vjerovat da se to nitko od glazbenih urednika ni u jednom domaćem mediju nikada nije odvažio pustiti šlušateljima/gledateljima.
2. KT Tunstall: 2000 Miles
Rekoh već gore da sam po novome pripadnik ideološke struje KT Tunstall za kraljicu svemira pa ću si čak dopustiti da na ovaj popis stavim njezinu obradu i inače mi fenomenalne pjesme voljenih Pretendersa. 2000 Miles i inače mi je jedna od najboljih pop-pjesama u kojima se spominje Božo, a KT uspijeva u nečemu što sam donedavno smatrala nemogućim - atmosferu koju je kantautorski stvorila Chrissie Hynde izvedbom uspijeva još i poboljšati. Ako već niste čuli tu verziju, klik dolje iz ovih stopa!
1. Canned Head: Christmas Blues
Apsolutni favorit bez premca. Triput b: blues, Božić i beznađe. It's Christmas everybody, but it's rainin' in my heart. Aj lav det šit ;-)
Posebna božićna ;-) napomena: Naravno da sam svjesna i da pozdravljam postojanje kvalitetnih božićnih pop-uspješnica kao što su Fairytale of New York Christie MacColl i Poguesa, Driving Home for Christmas Chrisa Rheje i White Christmas Otisa Reddinga. Nisam ih, međutim, uvrstila zato što s njima imam posebne (psihičke) probleme. Objašnjenje slijedi.
Fairytale of New York bez sumnje je ikonski moment svake pop-kulturne priče o Božiću i jednostavno sjajna pjesma. No s gornjeg je popisa diskvalificiraju dvije činjenice: a) u zadnjih je mjesec dana sa svih javnih zvučnika puštaju jednakom bjesomučnom učestalošću kao i Maraju Keri pa ne bi dopizdila jedino srcu kamenom, plus b) kad god krene priča o božićnom popu, nađe se neki wannabe panker i alternativac koji izjavi da mu je jedino ovo dobra božićna pjesma. Meni to jednostavno ide na jetra.
Driving Home For Christmas objektivno je prekrasna pjesma i ne bih joj uspjela naći mane ni u izvedbi ni u atmosferi koju dočarava ni u bilo čemu drugome. No u zadnje je vrijeme postala favorit svih domaćih glazbenika i glazbenih kritičara, koji još tamo negdje od Svisveta po televerzumima i radiostanicama gotovo kao po komandi na pitanje: Koja vam je najdraža božićna pjesma? odgovaraju upravo to, pa je u mojoj bolesnoj glavi zauzela isto mjesto koje među filmovima zauzima Građanin Kane: apsolutno sam zadivljena njome (kao i spomenutim filmom), ali mi ide na živac tanani što je postala obavezan element i zato je izbjegavam spomenuti (Kad baš svi svršavaju na to, ONDA JA BAŠ NEĆU! sindrom).
No čak i te pjesme iz dodatka s posebnom božićnom :-) napomenom ni u ludilu ne spadaju u skupinu s početka, koja me redovito inspirira na hrkljuš s obližnjim zidom, nego su krasan popratni soundtrack ovoj nekolicini slobodnih dana koje smo svi proveli u nešto okićenijem i prehrambeno podebljanom ozračju. Pa ono, riskirat ću ljigav sentiment i zaključiti tekst upravo njima. I jednim guilty pleasure videozapisom, pjesmom iz omiljenog mi božićnog filma, Božićni duhovi s Billom Murrayjem…
(još jedan stariji tekst - djelomično autorski, a djelomično adaptacija teksta jednog američkog humorista)
I tako dođosmo do rujna, pa još k tome šestoga. Što me, dakako, navodi samo na jednu ultrazlobnu pomisao. Dragi Hrvati-maloljetnici, OD DANAS MORATE U ŠKOLU! Buahahahahahahahaha, a ja ne moram, njenjenjenjeNJEEEENJEEE! Posebno ne zavidim onima koji ove jeseni kreću u prvi srednje pa će se za prvi dan posebno obuć (posebno može značiti i posebno lijepo i posebno grozno, već prema tome želite li ostaviti dojam stilske ikone ili glavnog frajera iz kvarta koji je već pojeo sve žarulje s javne rasvjete i, ne znam, fali mu pol kutnjaka), nastojat ispast guba i onda past navratnanos na štengama pred školskom zgradom. Kao što se meni dogodilo prvi dan škole na polukružnim štengama u Križanićevoj. Ili će im se na prvom satu latinskog pojavit neki luDŽak koji će ih obavijestiti da će dobit jedan ako mu dovoljno BRZO ne izdekliniraju nauta, nautae i kako li dođavola već dalje ide ta prva (a) deklinacija. Neki će čak ić u PRVI A. Ne znam, meni je nekak drago da ja to ne moram.
Nemojte me krivo shvatit, nemam ja neke osobite traume vezane uz školu. Osim tu i tamo kojeg bluesa na radnu temu Rustimir iz četvrtog be me nije pogledao na velikom odmoru ili zakaj svi moji kolege iz škole izgledaju ko šišmiši na tripu i slušaju Roberta Smitha, a ja recimo volim Springsteena i sad ću sigurno ispast seljanka iz provincije premda živim u Draškovićevoj, meni je u školi bilo više-manje OK. Čak sam imala i skroz pristojne ocjene. Točnije, samo sam se jednom (u trećem srednje) usudila provjeriti hoće li stari doista u djelo provesti svoju prijetnju: Ne prođeš li s pet, CIJELO LJETO ĆEŠ RADIT U CIGLANI!
Nije me osobito zahvatilo. Delegirala sam tadašnjeg dečka. Mislim, on je cijelo ljeto radio u ciglani ne bi li zaradio dovoljno para da nas dvoje zaljubljenih odemo na more. Naime, prijetnja mog starog na kraju se svela samo na financijske sankcije, gdje me cijelo ljeto zadržao na zimskom džeparcu, na moje zahtjeve da mi da pare za more odgovarajući uzvikom: Četiri cijela četrezdva!, što je bio moj prosjek ocjena na kraju trećeg srednje. Dodao bi usput da ako hoću pare, nek idem radit u ciglanu, što mi dakako nije padalo ni na kraj pameti. Kad je pak došlo doba da se krene na more, ipak mi je dao pare. Dao mi je i za maturalac u Grčkoj i sve. Tadašnji dečko me poslo u milokliz, uzeo pare zarađene mukotrpnim ljetnim težaštvom i pronašao neku drugu, finu sirotu djevojku čiji roditelji ne lažu.
Enivejz, odoh u digresiju. Sve što htjedoh reći bilo je - škola mi nije bila osobita trauma, htjedoh se usput još i pohvaliti da sam osim u trećem srednje prolazila s pet, ono s dečkom koji me ostavio zbog rada u ciglani najobičnija je literarna laž, tip iz latinskog na kraju se ispostavio jedan od boljih profesora koje ću imati u životu, ljudi s kojima sam išla u školu bili su više-manje podnošljivi, čak me ni darkeri nisu ubili zbog Springsteena, ali mi je, brate mili, ipak IBERDRAGO što me taj rujan više ne dotikavle svojim ledenim dahom povratka nacionalnom školstvu.
Mi, punoljetni i odrasli inače jako volimo trubiti o dobrobitima obrazovanja, naročito kad nam se klinci muvaju pod nogama ili nam petnaestogodišnje curice oduzimaju frajere jer su počele izlazit prije nego kaj im je izraso celulit pa bismo onda sve učinili ne bismo li ih s ulica i iz vlastitog vidokruga potjerali u institucije. Kad ne može u zatvor, marš u školu. Tamo će vas naučit pameti, balavci jedni šmrkavi ili kak se to već kaže kad staračka usta žele izraziti indignaciju današnjom mladeži.
Ponekad smo nešto suptilniji pa ne slinavimo nad (lošim) stanjem današnjeg maloljetnog ljudstva nego ih kakti dobrohotno nastojimo uvjeriti da bez škole nemaju budućnosti. Idi, sine, u školu pa ćeš onda i ti kao tata moć demonstrirat na Markovom trgu jer je direktor tvoje firme pobro svu lovu, otplutao na Kajmansko otočje i boligakita što vam sad država sponzorira otpremnine od cca 500 kuna mjesečno do penzije. Jupi!
A u školi je zakon, u oba značenja te riječi. Najprije, tamo te nauče čitat i pisat pa onda kasnije moš za lektiru čitat Divotu prašine. Jest da tu knjigu ni sam autor (Vjekoslav Kaleb) ne bi čitao bez podebljeg podmićivanja, ali koga briga. Ti'š je čitat ili barem prepisivat predgovor u dnevnik čitanja, baljezgajuć pred profesorom fraze poput unutarnji ritam narativne strukture demonstrira anksioznost individue fragmentirane malerozom sociološkog momenta. Ups, pardon, preskačem gradivo. To ćeš baljezgat tek na faksu jer tek tada ćeš naučiti dovoljno da možeš složiti osam latinizama u potpunu idiotariju od rečenice koja zvuči učeno. U početku će te učit čitat uz pomoć tzv. početnica i sljedećih didaktičkih sadržaja:
IVO.
ANA.
MAMA.
TATA.
TORBA.
IVO IMA TORBU.
ANA IMA MAMU.
TORBA IMA TATU.
IVO IDE U ŠKOLU.
DŽAFER! (kad treba učiti slovo Dž)
- O, ANA! - REČE DŽAFER - KAMO IDEŠ S TORBOM?
- O, DŽAFER! - ODVRATI ANA - U ŠKOLU! KAMO TI IDEŠ S TATOM?
- O, ANA! - VEDRO ĆE DŽAFER - TUGO MOJIH DANA!
- O, ISUSE! - UBACI SE IVAN - KOJI KRETENI!
Premda nitko od nas u prvom osnovne ne spada u skupinu Mensinih IQ- genija, čovjek mora priznati da dane nismo niti provodili međusobno se dovikujući rečenicama tipa: O, Džafer! (je li itko ikada doista upoznao tog jebenog Džafera?), ali nam je škola dovijeka utjecala na izričaj, čime objašnjavam činjenicu da danas pola mojih školskih kolega (i ja s njima) piše tekstove nad kojima čitateljstvo zbunjeno češka skalp pitajuć se: Koji je ovim ljudima DŽAFER?
No koliko god mi šutjeli o tome, čitanje i pisanje relativno su korisne vještine. Treba ta slova naučit! A i treba bit zahvalan što ih je u našem jeziku samo trideset. Zamislite da smo Kinezi. Trebali bismo ih naučiti minimalno pet tisuća, što bi otprilike bilo dovoljno da znamo pročitat natpis iznad lokalne kemijske čistionice i odigrat igrokaz s Ivom, Anom i torbom. U kasnijim životnim razdobljima, osim toga, čitanje dobro dođe da bi čovjek mogao konzumirat stripove i čitat titlove dok gleda kakav akcijski spektakl u kinu. Jest da je za takvo što dovoljno naučiti slova A, B, H, M, S i W (na satovima stranog jezika) jer se glavnina tekstova u oboje sastoji od BWAM! i SMASH!, ali kad već učiš ta slova, što ne bi proširio horizonte i naučio napisat svoje ime i prezime! Pomoći će ti pri potpisivanju ugovora o otpremnini do penzije.
Zgodno je i to što se preko pisanja i čitanja kasnije upoznaš s književnošću. Negdje u srednjoj školi će te, naime, upoznati s velebnim radom pjesnika koji se u pravilu zovu ko debili. Recimo, Šiško Menčetić. Ili Hanibal Lucić. Da stvar bude gora, pjesme im se zovu na temu Svit se skonča ili Jur nijedna na svit vila, što je garant neka sumerska inačica hrvatskog jezika za koju ja nikad u životu nisam čula. No o Sumeranima u sljedećem odjeljku.
Sljedeći odjeljak, naime, govori o povijesti. Povijest je nastavni predmet. Počinje se učiti u petom osnovne, kad ti uvale udžbenik s nacrtanim zemunicama i onim kućicama na nogare u kakvima su živjeli Hej Slaveni, a danas se uglavnom koriste kao turistički bungalovi na tropskim lokacijama iz kataloga Atlas Toursa (osnovna namjena: opauči me tsunamijem). Kraće rečeno, u petom osnovne počneš učiti povijest i to je počneš učiti od samog svitanja civilizacije. Civilizacija je, pak - reći će ti učitelj - svanula u Mezopotamiji, gdje su između ostalih živjeli i The Sumerani (dobro ime za bend).
Koliko vidim po vijestima iz medija, danas se udžbenici povijesti protežu na nešto dulji vremenski period (i uzrokuju svakojake političke probleme), no dok sam ja išla u školu, svi su počinjali sa Sumeranima, a završavali negdje oko 1954. U petom razredu krenuli bismo bauljat sa Sumeranima kroz bespuća Mezopotamije i negdje početkom osmog razreda laganim bismo tempom došli već do antičke Grčke. Onda bi se nastavnik uspaničario, ubacio u petu i u natuknicama pokrio ostatak vremenskog pravca (crte? vektora? strelice?).
Posljedice bi bile ozbiljne. Uzmimo, na primjer, Drugi svjetski rat. Mislim da s priličnom sigurnošću možemo kazati da je to bio jedan prilično živahan period u svjetskoj povijesti, ali mi smo ga u osnovnoj školi učili ovako:
"Drugi svjetski rat bio je jako ozbiljna stvar. Uzrokovao ga je bauk fašizma koji se nadvio nad Europom, a završio je sporazumom Tito-Šubašić. Pitanja za razumijevanje teksta: KOLIKO JE OZBILJAN BIO DRUGI SVJETSKI RAT? KAKO BISTE SE OSJEĆALI DA STE BILI TITO? ŠUBAŠIĆ? OBJASNITE VLASTITIM RIJEČIMA."
Nakon sporazuma Tito-Šubašić, Muzička omladina bi nas odvela u kazalište Komedija da pogledamo mjuzikl "Jalta, Jalta", čime bismo pokrili globalnu dimenziju Drugog svjetskog rata i to bi otprilike bilo to. U prvom srednje stvar bi se ponovila. Profesor (da, u srednjoj školi titule su se promijenile) bi laganini krenuo sa Sumeranima, uspaničario se negdje dva tjedna pred maturu i brzinom svjetlosti pokrio sve od pada Bizanta do prve konferencije nesvrstanih, a Muzička omladina i opet bi uskočila s uprizorenjem mirovne konferencije. Što da vam kažem? S maturalnom svjedodžbom u džepu većina je pripadnika moje generacije povijest doživljavala kao neprekinuti krug koji počinje sa Sumeranima i neizbježno vodi u kazalište Komedija. Nije ni čudo što smo se odali glasnoj muzici i eksperimentalnim drogama.
Još jedna korisna stvar koju vas nauče u školi je matematika. Matematika je nastala u starom Egiptu (malo dalje od Sumerana, koji nisu znali ni pokratit dva najobičnija razlomka, seljačine jedne, sigurno su i Springsteena slušali). Stari Egipćani započeli su tu pizdariju s matematikom kad su otkrili brojeve 3 i 8, kojima su se pak služili da bi napravili nekakve formule, uz čiju su pomoć onda izgradili piramide. Tek kad su im piramide ispale tako kako jesu (trebale su biti okrugle) shvatili su da im to nije bilo dovoljno brojki pa su ih stali izmišljati još i još i još. Danas tih brojki imamo više od deset tisuća!
Drugi narod koji je bio prilično uspješan u matematici bili su tzv. stari Grci, koji su pak izumili hipotenuzu. Tom su se hipotenuzom koristili pri proizvodnji pravokutnog trokuta, što je ubrzo postao jedan od najboljih izvoznih proizvoda antičke Grčke. Kupac je sa svakim pravokutnim trokutom, naime, dobivao i primjerak glasovitog Pitagorinog Teorema (nazvan po glasovitom grčkom matematičaru Andriji Teoremu) koji glasi:
"Neki od kvadrata suprotnih stranica pravokutnog trokuta zbrojeni iznose 14.6 % vaše brutto godišnje kamate, osim ako vlak B dostigne vlak A pri brzini od 25 Watta!"
Školarci na matematici i dan-danas uče taj teorem, što donekle objašnjava njihovo ponašanje. No antička je Grčka zaradila toliko para na Pitagorinom teoremu da su se s vremenom osilili i razvili čitavu proizvodnu liniju matematičkih artikala, kao što su: kateta, kateter, promjer, tlakomjer, oktogon, Cvjetni trg, iracionalni brojevi, totalno poremećeni brojevi, kvadratni korijen i okrugli krumpir. Antička Grčka je, kad malo bolje pogledate, proizvela sve najpopularnije matematičke proizvode koji postoje. Sve što je proizvedeno kasnije nije imalo neku naročitu prođu.
Evo, recimo, algebra. Nemam pojma kome je algebra pala na pamet dok se tuširao, ali taj mora da je zbilja imao puno vremena za bacanje (i pokoju zabranjenu biljku posađenu u vrtu). Znam, međutim, da su moji učitelji u školi strašno voljeli gnjaviti s algebrom. Ušli bi u razred kao da je to najnormalnija stvar na svijetu i na ploču napisali: 4x + 2 = 14, onda se sa zlobnim smiješkom na usnicama okrenuli prema nama i zapitali: Koji broj je x? Ispalo bi da je x=3 (mada bi se oko toga najprije natezali gore i dulje nego Milošević, Izetbegović i Tuđman u Daytonu), a meni nikad nije bilo jasno kakvo je to jebeno obrazovanje kad se sastoji od toga da učitelj zamisli broj i onda ga mi moramo POGODITI. Da stvar bude gora, već sutradan bi si učeni učo nabacio novi zlobni smiješak, napisao neku drugu budalaštinu s iksom, pitao nas koliko iznosi x i onda bi ispalo da je X NEKI DRUGI BROJ.
O tome što vam se tek s matematikom može dogoditi na fakultetu bolje da vam ne pričam. Ja sam, primjerice, odabrala fakultet na kojemu matematika ne igra ključnu ulogu (Filozofski) pa me ipak zapalo četiri semestra matematičkih pizdarija u obliku statistike i matematičkih metoda u sociološkim istraživanjima ili kako li se već taj kolegij zvao. Tu bi se pak pojavio neki čudak koji bi nam na ploču nacrtao apstraktnu sliku kakve se ni Picasso ne bi posramio i onda (s istim onim zlobnim smiješkom na usnicama) izjavio: Razmotrimo problem spirale koja se odmotava u N dimenzija... MOLIM? ČEGA, BA? I nikad, baš nikad nam nije objasnio zašto je toj spirali razmotavanje PROBLEM i zašto bismo ga mi morali razmatrati, čak i da jest. Jednostavno bi se okrenuo prema ploči i počeo po njoj kredom pisati izvanzemaljske simbole, što bi trajalo sve do kraja predavanja. Da ne govorim kako je ženski živalj ondje razvio doživotnu netrpeljivost prema nekim oblicima kontracepcije.
E, sad, zacijelo ćete me zapitati - Zrinka, a što je onda tebe potaklo da kroz sve to GLUPO školovanje prođeš s više-manje odličnim ocjenama? Ne znam točan odgovor na to pitanje. Možda ima veze s lakim drogama, možda s time što posjedujem jedinstvenu evolutivnu sposobnost prilagođavanja nevjerojatnim situacijama, ali nekako tipujem i na onu priču s kojom su i mene hranili u mladom dobu, a koja se sastoji od riječi bez - obrazovanja - nemaš - budućnosti.
Većina moje generacije mislila je da mora naučiti sve te pizdarije kako bi se uspješno upisala na fakultet, dobila dobre poslove i digla povoljne kredite za stan/kuću/ženu/psa. Problem je u tome što nas je toliko otišlo na faks da su diplome postale jednako česte i vrijedne kao i, recimo, ping-pong trofeji.
Danas klinci ne gube vrijeme na prokljuvljivanje velevažnih problema tipa koliko je potrebno vlaku A da dostigne vlak B samo zato da bi se upisali na faks (osim na ekonomiju). Zbog toga fakulteti danas (osim ekonomskog) malo po malo gube potencijalne studente i pitanje je vremena kad će ih početi mamiti preko televizije, kao što to čine proizvođači nekih kuhinjskih aparata i sprava za vježbanje kojima se obećava vječna vitkost (učinak će zacijelo biti jednako spektakularan kao i s tim spravama). Vizualiziram dan kad ću na "TV prodaji" OTV-a spaziti sljedeći prizor:
"Dobar dan! Moje je ime prof. dr. Radenko Jamnički i dekan sam Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Siguran sam da su mnogi od vas puno puta pomislili: 'O, baš bih volio ići na jedan od dobrih fakulteta u Zagrebu, no nedostaje mi dobrih ocjena, obrazovanja i moždanih stanica.' Ne brinite! Ovo je vaš sretan dan! Filozofski fakultet ovim putem oglašava svoj godišnji Dajmo Da se Upišu dan. Da, dobro ste čuli: upisujemo ljude kojima prije ne bismo dozvolili niti da rade u našoj kotlovnici! A onima koji nazovu naš besplatan broj u sljedećih petnaest minuta nudimo i ovu diplomu, napisanu na PRAVOM LATINSKOM JEZIKU!"
Sve u svemu, dragi školarci, SRETAN VAM PRVI DAN ŠKOLE. Taman kad se naviknete da su dani slobode za vama, ja ću vas zamijeniti na moru ;-)
Kao i svi tinejdžeri bez obzira na spol, generaciju i zemljopisnu lokaciju, i ja sam negdje u ranom paleozoiku bila opsjednuta pronalaženjem seksa u svemu što sam čitala, gledala, slušala, učila u školi i inhalirala sa zrakom. Nije da su mi se nagnuća od tada bitnije promijenila, ali za razliku od danas, tada uglavnom nisam, baš kao ni moje vršnjakinje, imala blage veze koliko ono što mi prikazuju u filmovima i opisuju u knjigama ima veze sa seksom kakav se odvija među stvarnim ljudima pa mi je filtar bio uglavnom nikakav, a nevjerica i znatiželja goleme. Ispod klupe smo si dodavale Strah od letenja Erice Jong, izlizan na stranicama gdje se opisuje ševa bez šlica, sve su nas kolektivno morali reanimirati kada je Tom Cruise u Top Gunu Kelly McGillis vidljivo uvaljao jezičinu, a kad su nam rekli o čemu zapravo pjeva Cindy Lauper u pjesmi She Bops, ko fol smo umirale od šoka i smjerno hihotale jer bi, naravno, prije krepale na licu mjesta nego priznale momentalnu identifikaciju.
No s knjigama i pjesmama još smo i dobro prolazile. Što u šund, a što u kvalitetnim proizvodima više-manje smo bez problema pronalazile sočne opise ili maštovite aluzije na seks. S filmovima je stvar pak stajala znatno gore. S jedne su nam strane servirali YU-drame u kojima glavni junak (Miki Manojlović, Rade Šerbedžija, Bata Živojinović i ostali megafakeri zlatnog doba domaćeg filma) glavnu junakinju (Miru Furlan, Nedu Arnerić i ostale blagosisate dive) ševi po sistemu janjičar sam mlad i na kolac ću te nabit sad pa je cijela stvar brutalno mirisala na hobističko silovanje u radničkom odmaralištu. S druge su strane stizale američke stilizirane bljuvotine tipa Devet i pol tjedana, u kojem nam se kao vrhunac senzualnosti prikazivalo kako Mickey Rourke Kim Basinger veže oči crnom trakom i onda joj kao najveću napaljivu foru u gubicu uvaljuje ljute papričice. Bilo je i scena gdje nas se pokušalo uvjeriti da je ultraseksi kad nam frajer natrpa led u gaće (majketi, zašto Kim Basinger nije Mickeyju Rourkeu učinila nešto slično i onda od njega očekivala da se lomi od sulude strasti?) ili nam namaže guzicu putrom pa nas analno napastvuje posred nenamještena stana (dan-danas imam određenu odbojnost prema pojavi Marlona Branda na ekranu u bilo kakvoj jebačkoj ulozi). Pa kad se to pribroji obećanju da će nas, jednom kad porastemo i postanemo The Žene, kršan kreten pribiti uz stećak, čudo što sve redom nismo završile kao teške neurotičarke koje svršavaju jedino ako ih netko tijekom seksa švasa razbijenom flašom po faci.
Što se pak golotinje na filmu tiče, tu i tamo bi odnekud izvirila pokoja sisa (što je curama zanimljivo jednako kao i kad tu i tamo odnekud izviri pokoji tramvaj), muško dupe vidjelo bi se samo u ekstremno liberalnim i naglašeno umjetničkim nezavisnim filmovima (gdje bi onda, zbog umjetničke autentičnosti, bilo ružno, prištavo i dlakavo, baš kao i u ekstranaturalističkim domaćim dramama), a svaki korak dalje uvrštavao se u pornografiju, koju ću ovom prilikom zaobići jer je kategorija za sebe, ali mogla bih napisati još pet ovakvih tekstova o onome što smo pronalazile u tatinim ormarima pod naslagama zimske posteljine ili otkrivale na videokasetama koje su konspirativno označavali naslovima partizanskih filmova.
Sve u svemu, ako ste bili heteroseksualno žensko čeljade s hormonalnim poremećajem zvanim pubertet, osamdesete vam u filmsko-seksualnom smislu nisu pružale mnogo uzbuđenja. Prizori seksa u kojem bismo htjele sudjelovati brojali su se na prste te cvileći nestajali pod golemim teretom prizora onakvog seksa kojeg smo se bojale više od testa iz kemije ili reprize Narodnooslobodilačke borbe. Ni devedesete nisu puno popravile situaciju. Pivotalnom seksi scenom smatralo se Sharonino vid' vagine! u Sirovim strastima, a u sluđenom dahtaju pri srazu golih tijela redovito su prikazivane mlađahne ljepotice s izlizanim sredovječnjacima tipa Michaela Douglasa. Da nije bilo Jamesa Spadera i Andie McDowell u „Seksu, laži i videotrakama“, potpuno bih izgubila nadu u mogućnost hot seksa među vršnjacima.
Srećom, premda rijetke, iznimke su ipak postojale. Ako u njima i nije bilo zanimljivog, maštovitog i – što je još rjeđe – ženama privlačnog seksa, barem je bilo nagovještaja. S vremenom ih se nakupilo još, djelomično zbog nešto liberalnijih cenzorskih škara, a djelomično i zato što se u svim onim milijardama kilometara potrošenih rola od braće Lumiere do danas po zakonu vjerojatnosti morala naći i koja dobra seksi scena, pa sada, bremenita godinama, filmskim i kojekakvim drugim iskustvom, mogu čak i sastaviti popis omiljenih mi seksi scena za koje smatram da mogu biti privlačne i drugim ženkama homo sapiensa. Eto ih, dakle, nasumičnim redom:
1. Diane Lane i Olivier Martinez u filmu „Nevjerna“ (Unfaithful, 2002., r. Adrian Lyne)
Za razliku od većine filmova sa seksi scenama, u kojima, kao što rekoh, imamo mlađahnu ljepoticu i estetski dvojbenog napaljenka s krizom srednjih godina, u filmu „Nevjerna“ situacija je potpuno drugačija. Imamo prekrasnu četrdesetogodišnjakinju Diane Lane (neovisno o seksu, scena u kojoj hoda newyorškom ulicom po nevremenu, a vjetar joj zadigne suknju i otkrije jedne od najljepših nogu na svijetu dovoljna je za nagovještaj estetski privlačne senzualnosti koja će se odviti kasnije u filmu) te prezgodnog i ajme majko al je segzi tridesetogodišnjaka Oliviera Martineza. Scena u njegovu stanu, kada se udana Diane i boem Martinez poševe prvi put, čega se glavna junakinja prisjeća pri povratku kući toliko je seksi da mi je u kinu bilo skroz neugodno. Naime, na mjestu do mene sjedila je – moja mama. I iako mi je bilo trideset i tri godine, počela sam hihotati kao onomad kad su mi prvi put rekli o čemu govori pjesma „She Bops“.
2. Holly Hunter i Harvey Keitel u „Pianu“ (Piano, 1993., r. Jane Campion)
OK, ovdje i opet imamo situaciju lijepa i mlađahna + ružan i naboran, ali za razliku od drugih filmova sa seksi & romantičnim situacijama u kojima se prakticirao taj nesrazmjer u godinama/fizičkoj prezentabilnosti, ovdje priča to u potpunosti opravdava. Novi Zeland prije stodvajst godina vjerojatno nije obilovao mladim i zgodnim pastusima, a štogod tko mislio o fizičkoj pojavnosti Harveyja Keitela, takav kakav jest idealan je za ulogu odmetnutog doseljenika koji se srodio s urođenicima, natetovirao se i učinio si svakojake druge tjelesne vratolomije. No da previše ne duljim – scene u kojima nijema Ada svira klavir, a zaljubljeni joj George miluje vrat, ruke i nogu kroz rupu na čarapi među najerotičnijima su u novijoj filmskoj povijesti. I to bi tako bilo čak i da se par kasnije nije mrknuo gol golcat na Keitelovoj postelji. Ali bolje da jest.
3. Jane March i Tony Leung Kai Fai u „Ljubavniku“ (L'Amant, 1992., r. Jean-Jacques Annaud)
Prekrasan film, snimljen prema romanu Marguierite Duras, priča o zabranjenoj ljubavi francuske školarke i bogatog tridesetogodišnjeg Kineza dvadesetih godina prošlog stoljeća u Indokini. Ne sumnjam da čitava bulumenta čuvara kršćanskog morala samu premisu smatra džiszkrajst! ogavnom, pa čak i sama priznajem da je prikaz seksa maloljetnice s tridesetogodišnjakom – riskantan. No dopustit ću si da budem nakaradno dno i reći ću da mi je baš zbog toga cijela priča još erotičnija, a mimo toga ću još reći da ni knjiga ni film ni u jednom trenutku nisu pedofilski ni nedajbože eksploatacijski. Dapače, scene u kojima se ljubavnici sastaju pod popodnevnom sajgonskom žegom, poetski spore, ljepljive, egzotične i senzualne, među najljepšim su prizorima buđenja seksualnosti u mladoj djevojci ikada prikazanih na velikom i svim drugim ekranima. I ovdje, kao i u svim drugim slučajevima, sve je stvar konteksta i perspektive. A ovo je ispričano i prikazano iz njezine.
4. Kathleen Turner i William Hurt u filmu „Vrelina tijela“ (Body Heat, 1981., r. Lawrence Kasdan)
Ako mene pitate, Kathleen Turner jedno je od najkulerskijih i najseksepilnijih utjelovljenja pojma femme fatale koji se ikada pojavio na filmu (OK, nakon Marlene Dietrich). Kada pak u bijeloj haljini polako dolebdi do Williama Hurta u „Vrelini tijela“, svaki put imam dojam da će vlažan i vruć južnjački zrak zaiskriti ko onaj Faradayev kavez u Tehničkom muzeju. Ljeto je na Floridi, klimauređaji ili ne rade ili ne pomažu, Hurt stoji gol do pasa pred otvorenim hladnjakom i razbija prozor ne bi li se dočepao seksi komada. Koja predigra, jebote! Naravno, ni ono što slijedi nije baš za zijevanje, ali već je i sam početak dovoljan da se oznojiš. Lawrence Kasdan na savršen je način obradio noir klasik „Double Indemnity“, eksplicitno prikazujući ubilačku strast koju je izvornik mogao tek nagovijestiti legendarnim silaskom Barbare Stanwyck niz stepenice. Kathleen Turner i William Hurt još će se koji put na filmu pojaviti kao par, ali nijednom u tako nezaboravnoj sceni zavođenja i seksa kao u ovome filmu.
5. Julie Christie i Donald Sutherland u filmu „Ne okreći se“ (Don't Look Now, 1973., r. Nicolas Roeg)
Premda je riječ o klasičnom darkerskom horroru snimljenom prema priči Daphne Du Maurier, svi oni koji su pogledali ovaj film, a nisu zapamtili trominutnu scenu seksa između Julie Christie i Donalda Sutherlanda – nek si odu doktoru po uputnicu za endokrinologa jer im garant nešto ne štima s hormonima. Bračni par Baxter vodi ljubav u venecijanskom hotelu, po prvi put nakon grozne tragedije u kojoj su izgubili kćer, a scena se sastoji od prizora bračne svakodnevice s brisanjem paste za zube s usnica, zezanja zbog nakupina sala na leđima, zajedničkog čitanja novina, vlažnih poljubaca, valjanja po krevetu, oralnog seksa… Pritom je sve toliko uvjerljivo da je godinama kružio nikada potvrđeni, ali niti opovrgnut trač da su Sutherland i Christie doista vodili ljubav pred kamerama. Roeg nam je, pak, pokazao seks kakav nikada prije ni poslije nismo vidjeli na filmu – uzbudljiv i erotičan, ali i blizak, intiman, istrgnut ravno iz dnevničkih stranica bračnog života.
6. Patricia Arquette i Christian Slater u „Pravoj romansi“ (True Romance, 1993., r. Tony Scott)
Fenomenalan film prepun legendarnih scena, dijaloga i monologa (sjetite se samo verbalnog „your mother fucked niggers“ dvoboja između Dennisa Hoopera i Christophera Walkena) govori o Clarenceu, prodavaču u trgovini stripovima, koji se nakon samo jedne zajednički provedene noći oženi prostitutkom Alabamom, od njezina svodnika slučajno ukrade kovčeg pun droge te sa svojom dragom odlučuje krenuti put Kalifornije, gdje će prodati drogu i obogatiti se. Negdje na pola puta do Kalifornije Clarence zove frenda koji živi u Hollywoodu iz telefonske govornice u pustari uz cestu, a zatim se u toj istoj telefonskoj govornici poseksa s Alabamom uz zvučnu pozadinu rock'n'roll hita „Chantilly Lace“ Big Boppera. Jedna od najslađih, najživahnijih i općenito najzgodnijih filmskih seksi scena dobra je zbog toga što vrlo zorno dočarava filing međusobne očaranosti i privlačnosti u prvim danima strastvene ljubavne veze, kada se On i Ona bacaju jedno na drugo bez obzira na vrijeme, mjesto, okolinu i atmosferske prilike. Clarenceova strast, Alabamina sočna senzualnost, otkačena odjeća i rock'n'roll kulisa asociraju na mladost, ludost, bezbrižnost i sve ono što kod seksa najviše vole čak i pripadnici populacijskog pokreta (ustvari, možda oni čak i najviše).
7. Lisa Bonet i Mickey Rourke u „Anđelovom srcu“ (Angel Heart, 1987., r. Alan Parker)
Seksi scena iz kategorije džizs, ženo, ti si za zatvorsku psihijatriju ako ti je to seksi sama po sebi ne bi bila mračna, perverzna ni bolesna da nije popratne priče i raspleta. Rourke glumi Harryja Angela, newyorškog privatnog detektiva unajmljenog da bi pronašao nestalog pjevača Johnnyja Favouritea, koji pak neobičnom strancu Louisu Cypheru duguje nešto jako veliko i važno. Potraga ga vodi na neobična mjesta i među neobične ljude s mračnim tajnama, od kojih je jedna Epiphany Proudfoot (abnormalno seksepilna Lisa Bonet), kći Favouriteove ljubavnice Evangeline. Harry i Epiphany poševe se tijekom neworleanske tropske oluje, uz zvukove delta-bluesa i prokišnjavanje krova u metalne posude poslagane po podu. No kako seks postaje žešći, kapi vode pretvaraju se u krv (što je, dakako, bremenito značenjem), a Harry postaje sve nasilniji pa seks završava tako da je skoro pridavi. Bez ozbira na jedan od najmračnijih raspleta koji sam gledala na filmu (i doslovno i simbolično-egzistencijalistički), u kojem je kasnije otkriven incest možda i najmanji problem, scenu je teško odgledati bez spontanog razjapljivanja vilice. Mickey Rourke ovdje je otprilike osamsto puta privlačniji i uvjerljiviji nego u glupavom „Devet i pol tjedana“, a gimnastičarski seksi-performans Lise Bonet dojmit će se svakoga, bez obzira na spol i seksualnu orijentaciju.
8. Denise Richards, Neve Campbell i Matt Dillon u „Divljoj igri“ (Wild Things, 1998., r. John McNaughton)
Premda za odabir ove scene nije potreban posebno istančan ukus i premda je snimljena tako da pokrene endokrinološke labose u svim kategorijama gledateljstva - od kamiondžija do tankoćutnih pjesnika s anksioznim poremećajem – to je otprilike i razlog zašto „Divlju igru“ uvrštavam na ovaj popis. Mislim, nemojmo se zavaravati. Scena koja počinje time što Matt Dillon skida Denisine gaćice i konstatira kako školski pedagozi imaju priliku saznati vrlo zanimljive stvari o školarkama, a Neve naginje bocu šampanjca, čeznutljivo ih promatrajući i nastojeći se ubaciti u džiki-miki – razvija se u vrlo žustar tročlani seks o kakvom sigurno sanjaju svi tinejdžeri s Playboyem pod krevetom, ali ga ni mi, stariji pripadnici seksualno osviještene i zrele populacije sigurno ne bismo odbili kad bi bio posve nekažnjiv i, što je još važnije, dostupan. Pa ono – nemojte me zajebavat s komentarima da je to „banalno“ i „na prvu loptu“. Nismo djeca :D.
9. Ellen Barkin i Al Pacino u „Moru ljubavi“ (Sea of Love, 1989., r. Harold Becker)
Briljantan krimić Harolda Beckera prije svega je romantičan i melankoličan jer kroz potragu za ubojicom koji žrtve pronalazi putem oglasa za „usamljena srca“ opisuje prava usamljena srca – ljude izgubljene u velikom gradu, razočarane i napuštene, ali u očajničkoj potrazi za nekim uz koga bi se osjećali sigurno, voljeno i manje prestrašeno svim zlima koja vrebaju iz mraka prljavih slijepih ulica. No upravo je ta kombinacija očaja, straha, sumnje i erotike ono što scene između Ellen Barkin i Ala Pacina (koji je inače seksepilan ko traktor) u ovom filmu čine neodoljivima još od prvog susreta u kafiću, kada Ellen svoju filozofiju sparivanja opisuje pucketanjem prstima kao zornim prikazom trenutačne, životinjske privlačnosti. Ubrojimo li u to i scenu u kojoj se „vrebaju“ po supermarketu, gdje Ellen nosi samo baloner i štikle, a Al ko fol kupuje voće, ali i scenu s mješavinom straha i strasti koja nastupa kada Al u Elleninoj torbi spazi startni pištolj – cupkat ćete po stolici ko da ste u autobusu.
10. Grace Kelly i Jimmy Stewart u „Prozoru u dvorište“ (Rear Window, 1954., r. Alfred Hitchcock)
Ne, u ovom filmu nema ni traga seksu u klasičnom smislu – nitko se ne skida, ne pipa, likovi ne jašu jedno po drugome, ne puze si uz prepone niti uzdišu ko da su se upravo popeli na sedmi kat bez lifta. No Hitch The Genije ovdje je, kao i u mnogim drugim svojim filmovima, pokazao da je u pravu kada je rekao da scene sa seksualnom napetošću treba snimati kao da su scene ubojstva, a scene ubojstva – kao scene seksa. Jimmy Stewart spava u invalidskim kolicima i nad njega se odjednom nadvija sjena. Sjena se polako primiče i kada već mislimo da će se dogoditi tko zna što – na usnice mu se spuštaju usta predivne Grace Kelly. Svaki pokret, pogled i dodir tijekom tog poljupca čisti su seks, iako je scena u granicama čednosti kakve dobrohotnije austrougarske gardedame. Kratko, nevino, slatko, ali dovoljno da čovjeka prođu žmarci od glave do pete. Hitchcock je bio poznat po takvim scenama i pronaći ćete ih u gotovo svakom njegovom filmu – Tippie Hedren i Sean Connery imaju suludu kemiju u „Marnie“, poljubac Caryja Granta i Ingrid Bergman u „Ozloglašenoj“ još je poznatiji od ovoga, a o zavodničkoj igri koja se odvija tijekom filma „Sjever sjeverozapad“ ne moram niti pričati. No „Prozor u dvorište“ nekako mi je najdraži, između ostalog i zato što je Hitchu pošlo za rukom nešto što mnogima ne bi – prekrasnu, ali pomalo hladnu Grace Kelly i simpatičnog, ali definitivno beskrvnog Jimmyja Stewarta pred našim je očima jednim kratkim, jednostavnim potezom kao od šale pretvorio u seksualna bića.
Mogla bih još nabrajati i sjetiti se drugih više ili manje legendarnih seksi scena, kao što je ona iz filma Krvava veza (Romeo is Bleeding), gdje Lena Olin dočekuje Garyja Oldmana u hotelskoj sobi i cigaretom pokazuje rub haltera, kasnije mu na stoput uzbudljiviji način čineći ono što je Sharon Stone učinila Michaelu Douglasu u „Sirovim strastima“, ali izdvojiti samo jednu takvu scenu iz samo jednog filma s Lenom Olin bilo bi nepravedno jer je žena čisti seks. Mogla bih se sjetiti i Halle Berry s Billyjem Bobom Thorntonom u vrlo eksplicitnoj sceni seksa iz filma Monster's Ball, no iako je ta scena u sijaset anketa proglašena jednom od najboljih scena seksa u povijesti kinematografije, meni je usprkos uvjerljivosti nekako tužna, jadna i depresivna, a nimalo napaljujuća. Mogla bih se sjetiti i meni posebno dragih scena s inače androginom Sigourney Weaver – one iz Godine opasnog života gdje se drpa s Melom Gibsonom na kiši, ali i one iz filma Eyewitness, gdje joj William Hurt (primjećujete li opsesiju?) na sasvim poseban i (barem meni) čudesno senzualan način opisuje svoju tehniku laštenja poda. No to bi već bili detalji, finese i zadiranje u osobne perverzije, a to nije bila namjera ovoga teksta. Namjera je bila iz mainstream kinematografije izdvojiti ikonske seksi scene koje mogu biti privlačne i ženama, koje ne ponižavaju žene niti im prodaju nekakvu posve debilnu ideju seksa kakav ne postoji niti bi bilo dobro da postoji bilo gdje drugdje osim pred frižiderom fikcijskog Mickeyja Rourkea.
Stiglo nam je ljeto, godišnji odmori, a s njima i masovno preseljenje stanovništva. Znam to po tome što mi poznanici, rodbina i slučajni prolaznici sve češće postavljaju tom dobu svojstveno pitanje.
- Zrinka - kažu mi (jer se tako zovem) – Kojeg plastičnog kirurga trebam posjetiti da na plaži izgledam tako prekrasno kao ti?
Ništa im ne odgovaram. Tajanstveno se smješkam i blagozahvaljujem na komplimentu jer bi ih Istina satrla. NEMA plastičnog kirurga s tako čarobnim moćima. O pravom porijeklu svoje svevremene ljepote ne govorim jer sam bogobojazno čeljade koje ime Njegovo ne spominje uzalud.
A sada zavežite pojaseve da bismo se mogli sigurno vratiti u Sunčev sustav.
U ovo me doba godine hrpa ljudi često pita nešto sasvim drugo.
Ja bih nešto čitao/čitala NA PLAŽI/NA GODIŠNJEM. Možeš li mi nešto TAKVO preporučiti?
Nekad su mi time laskali. Mislila sam da preporuku za čitanje od mene traže zato što me smatraju strašno pametnom, načitanom i općenito intelektualno bremenitom. Pasao mi je takav ego-trip. S vremenom sam si najprije odabrala novi ego-trip: onaj u kojem me većinska smatranja, pa makar me opisivala u nerealno pozitivnom svjetlu, baš naročito ne impresioniraju. Ali sam i shvatila da me za ljetnu literaturu uglavnom pitaju oni koji zapravo baš ništa ne smatraju. Na kraju me cijela priča počela predinfarktno iritirati. Da, uvijek se nerviram zbog pizdarija. Nemojte me niti pokušavati pitati zašto.
Znam da The Pitanje ne postavljaju samo idioti, znam da i stoput veće intelektualne njuške od mene bez suvišnog nadrkavanja daju preporuke za leisure reads i pretpostavljam da s ovim rantanjem i opet radim slona od već nekog sitnog kukcovlja, no iskreno rečeno – zabole me.
Starim, sve sam nadrkanija, ne da mi se više sve to uzimati u obzir, još mi se manje da nekome drugom prilagođavati vlastiti čitalački ukus, pa lijepo otvoreno pizdim kad netko svom upitu o dobrim knjigama dodaje kovanicu "za godišnji", "za opuštanje" i "nešto lagano". A evo i zašto:
1. Što uopće znači knjiga ZA GODIŠNJI?
Don't get me wrong – jesam elitist, ali ipak mi je jasno da čitanje Heideggera dok ti s čela kaplje losion za sunčanje i u plićaku preplanuli momci igraju picigin - nije baš uobičajena razonoda. No iako čak ni ja na godišnjem ne bih čitala Bitak i vrijeme, ne bih čitala ni Anu Žube. Zašto? Zato što NI JEDNO NI DRUGO ne čitam ni kada NISAM na godišnjem!
Zanemarim li ekstremno "teške" (čitaj: dosadne, nerazumljive i ne-uvijek-pametne) i ekstremno "lake" knjige (čitaj: dosadne, trivijalne i uvijek-glupe), pročitano dijelim samo na dvije kategorije: ono što mi se svidjelo i ono što nije. Čitam krimiće i zajebane postmodernističke romane, volim i High Fidelity i Čarobni brijeg, nisam nimalo otporna na šarm boljih ostvarenja chick lita, ali ljubim i Virginiju Woolf, no nikad si knjige ne biram prema situaciji u kojoj ih planiram čitati. Ne znam zašto bih to onda trebala činiti za nekoga drugog.
I opet, da ne bi bilo zabune - često i rado razgovaram o knjigama s ljudima koji i inače (a ne samo na godišnjem) čitaju i zatim pričaju o knjigama. No takvi će si prije zabiti iglu za heklanje u oko nego tražiti posebnu vrstu literature za godišnji. Pa zato onima s posebnim potrebama odbijam razvrstavati literaturu prema godišnjem dobu i očekivanoj atmosferi na nekom užarenom otoku. Previše posla, brate. Izaberi si sâm.
2. Očekivanja koja godišnjeodmorni čitatelji imaju kad traže štivo za opuštanje na plaži…
…su istodobno prevelika i preglupa, a reakcije često vrijedne zidarske šamarčine preko zubovlja. Ni inače ne vjerujem da je demokracija dobar sistem bilo gdje osim tamo gdje bi sve drugo bilo fašizam (parlament, sredstva javnog informiranja), a u situaciji kad se od mene traži specijalno-godišnjeodmorna preporuka demokraciju i slobodu izričaja čak ne želim ni tolerirati.
Jesi tražio preporuku? Jesi. Onda je prihvati ili ne prihvati, čitaj ili ne čitaj, ali jedini feedback s kojim mi se kasnije smiješ obratiti jest: Hvala na preporuci, BAŠ IMAŠ DOBAR UKUS. U suludom napadu tolerancije dopuštam i: Možda je to dobra knjiga, ali nije za mene.Nema okolnosti u kojima netko tko si ne zna sam odabrati literaturu "za godišnji" smije kazati: KAKVU SI MI TO PIZDARIJU PREPORUČILA?! POPIZDIO SAM DOK SAM PROČITAO! ZAŠTO MI NISI PREPORUČILA NEŠTO LAGANO? Takve moram na licu mjesta ubit, a ubojstvo je vel'ka gnjavaža.
Pravo na kritiku moga ukusa imaju samo oni kojima sam knjigu preporučila na vlastitu inicijativu i bez žicanja, spominjanja godišnjeg i "lagane" literature. Njih ću samo istuć :-).
3. Napad na kućnu biblioteku
Možda najgora navada sezonskih čitatelja. Kad me pitaju imam li možda na polici štogod za čitanje na plaži, odgovaram da nemam. Osim svih gore opisanih razloga, ne dam im knjige zato što znam da mi ih godinama neće vratiti, da će mi ih vratiti s mrljama od Ambre Solairea ili posuđene knjige više nikada neću vidjeti. "No, pa to je SAMO KNJIGA. Kaj pizdiš?" – reći će mi ako prigovorim. Drop dead.
Usput mi se još i dogodi da me specijalci "ljetne literature" pred mojom policom počnu pokroviteljski prezirati. Kako? Zagledaju se u redove knjiga, uzmu jednu u ruke i pitaju: "Kakva je? Jel dobra za godišnji?" Onda im ja katkad moram reći da ne znam jer je nisam pročitala.
Posjedovanje knjige koju nisi pročitao ljetnim je čitateljima (a i mnogima drugima) potpuno neshvatljivo. Svi reagiraju isto. S vremenom sam im iz čiste sprdnje za apsolutno svaku knjigu na koju bi se nameračili počela tvrditi da je nisam ni otvorila.
"Mooooooooolim?" – redovito se zapanje, a zatim nekoliko sekundi razmišljaju kojoj bi me organizaciji prijavili zbog izdavanja za lažnu intelektualku. Na kraju namjeste facu iz koje izviruje posprdna optužba: "Kae? Kupuješ knjige na metar samo zato da bi se mogla preseravati pred gostima?"
Nema veze što je potonja pretpostavka besmislena i nelogična jer je vlasnik knjige upravo pred gostima priznao da nije pročitao knjigu. Ne moš to tukcu objasnit. Zabavnije je promatrati kako te osoba koja čita samo u određena godišnja doba (a i tada treba specijalnu sezonsku prilagodbu sadržaja) počinje smatrati seljakom, skorojevićem i autorom legendarnog potrošačkog zahtjeva: Daj kilu Krleže i metar Tolstoja, a onih s crvenim koricama daj tri komada.
I na kraju, posljednji razlog iz kojeg mi The Pitanje ide na džigericu…
4. Ideja čitanja kao "puštanja mozga na pašu"…
…mi je odvratna. A to je ono što se zapravo traži pod "laganom i opuštajućom knjigom za godišnji". Mislim, ak ti čitanje nije gušt i ako te umara svaki tekst zahtjevniji od vremenske prognoze, onda na plaži čitaj upute za napuhavanje luftića ili nemoj čitati NIŠTA, nego fino odmaraj mozak.
Jedan moj frend ima teoriju po kojoj samo ljudi koji cijelu godinu provode proučavajući hermeneutičku filozofiju i/ili teoriju superstruna - imaju pravo za godišnji tražiti lakšu literaturu. U teoriji se slažem s njim. U praksi si, međutim, takvi ljudi znaju i sami izabrat' knjige, a ako i traže nečiju preporuku, ne spominju plažu.
Inače, pripremila sam nekoliko standardnih odgovora na pitanje: Možeš li mi preporučiti nešto za čitanje na godišnjem? Nešto lagano, da pustim mozak na pašu… Kad se čovjek oboruža takvim špranciranim dijalozima, život mu postane jednostavniji pa što ne bih i vama pomogla.
ODGOVOR BROJ JEDAN
(univerzalna primjena) - Ne.
(varijanta b) - Da. 24 sata.
ODGOVOR BROJ DVA
(ako sugovornik ne prihvaća odgovor broj jedan i inzistira na objašnjenju) - Ja čitam samo užasno teške knjige od kojih ti propadne ten i boli te vlasište. Nije to za tebe.
ODGOVOR BROJ TRI
(podvarijanta odgovora broj dva, kad vam pitanje postavljaju starije, fine gospođe i mamine prijateljice pa morate biti pristojni i izbjegavati nepristojne procjene sugovornikovih mentalnih kapaciteta) - Ja uopće ne čitam knjige.
ODGOVOR BROJ ČETIRI
(ako sugovornik unatoč svim prethodnim odgovorima ipak i dalje želi preporuku za ljetno štivo) - Može! Pročitaj si "Anti-Edip (kapitalizam i shizofrenija)" od Gillesa Deleuzea.
ODGOVOR BROJ PET
(ako vas sugovornik pita jeste li STVARNO pročitali tu knjigu) - Nekoliko puta. Strašno uzbudljivo! (NARAVNO DA NISTE PROČITALI NI RETKA! Pokupili ste prvi naslov s Amazona ispod kojeg stoje korisničke jadikovke o neprohodnosti teksta!)
ODGOVOR BROJ ŠEST
(ako vas sugovornik pita može li knjigu za plažu posuditi iz vaše kućne biblioteke) - Imam pištolj i odlično gađam.
ODGOVOR BROJ SEDAM
(ako vas to traži mamina prijateljica ili starija gospođa prema kojoj morate biti pristojni) - Ispričavam se, ali imam pištolj i odlično gađam. Gospođo.
ODGOVOR BROJ OSAM
(ako vam bilo koje dosad spomenuto pitanje postavi jedan od onih ljepotana koji igraju picigin i sunčaju pločice s trbuha po plaži) - Naravno da ti mogu preporučiti PUNO knjiga za čitanje na plaži. Mogu ti i prepričati sadržaj svih "lakih" knjiga koje sam ikada pročitala u životu. A mogu ti ih i posuditi, nije u pitanju. Doma su mi, na polici u spavaćoj sobi…
Kopiranje i raspačavenje bez dopuštenja Zrinke Pavlić STROGO JE ZABRANJENO / Any use of the text from this blog without the express permission of Zrinka Pavlić is forbidden (pri čemu se pod kopiranjem i raspačavanjem podrazumijeva i kopiranje tekstova na druge blogove, web-stranice, forume i sve ostale, elektroničke ili "klasične" pisane medije) / (that includes, without limitations, both printed and electronic media, forums, web-pages, e-mail forwards etc.)
Danas je, kao što vidite po gornjem datumu i vjerojatno prepoznajete po slici nalijevo - 11. rujna. Svi znamo što se dogodilo toga dana prije deset godina, većina nas se sjeća što je tada radila i kako je za cijelu priču saznala, a dobar nas dio ima teorije o onome što se nakon tih događaja zbilo kao izravna i neizravna posljedica. Neću pisati ništa novo o jedanaestom rujnu, ni sadržajno ni formalno, nego repriziram tekst koji sam napisala 2003., uvjerena da je još uvijek itekako prikladan.